Бранислава Божиновић – Речник сродних санскртских и србских речи

Бранислава Божиновић

Преузмите ПДФ: Бранислава Божиновић – Речник сродних санскртских и србских речи

 

Бранислава Божиновић
Бранислава Божиновић

Uvod

Ovaj rečnik je odgovor na bombardovanje Jugoslavije od strane NATO pakta 1999. godine,sačinjen skromnim sredstvima autora i uz veliku podršku onih lingvista koji su povezali jezik i sposobnost mišljenja, pa se čitalac moli da ne zameri što je argumentacija srodnosti sanskrta i srpskog jezika propraćena slobodnim asocijacijama na ovu i njoj srodne zavisnosti.

U knjizi “Jezik i lingvistika”, profesor Ranko Bugarski citira Edvarda Sapira: “Jezik je putokaz ka društvenoj stvarnosti… Ljudska bića ne žive samo u objektivnom svetu, niti samo u svetu obično shvaćene društvene delatnosti, već su u velikoj meri izložena milosti i nemilosti onog posebnog jezika koji je za njihovo društvo postao sredstvo izražavanja. Prava je iluzija zamišljati da se čovek prilagonava stvarnosti u osnovi bez upotrebe jezika i da je jezik samo slučajno sredstvo za rešavanje specifičnih problema opštenja i razmišljanja. Činjenica je, naprotiv, da je stvarni svet u znatnoj meri nesvesno izgranen na jezičkim navikama grupe.” Bugarski zatim svojim rečima detaljnije obrazlaže Sapirove stavove: “Teorija jezičke relativnosli potiče iz osećanja da su u izražajnim sredstvima svake govorne zajednice tokom bezbrojnih generacija nataložene tradicionalne vrednosti, verovanja i načini interpretacije okolnog sveta. Ovaj repozitorij duhovnog i kulturnog života zajednice smatra se, tako, nečim što njenim pripadnicima nameće odrenene naslenene životne filozofije, koje su nesvesne i kojima oni ne mogu da izmaknu jer su čvrsto ukorenjene u samom njihovom jeziku. Valja odmah istaći da ovde nije samo reč o dobro poznatim vezama izmenu jezika i kultiire u širem siiiislu, kakve se ogledaju u leksikonu pojedinili zajedmca kao odrazu njihovog neposrednog ambijenta… Menutim, hipoteza jezičke relativnosti postulira nešto dublje od veza izmenu jezika i kulture, ilustrovane u leksici: ona tvrdi da postoji veza između jezika i mišljenja, manifestovana prevashodno u gramatici i to takva veza koja gramatičkoj strukturi svakog pojedinog jezika pridaje izvesnu ulogu u odrenivanju prirode i granica onoga što se posredstvom toga jezika može misliti. Drugim rečima, ovde se podrazumeva da struktura jednog jezika nije bez uticaja na formiranje pogleda na svet ljudi koji njime govore i da se otud polazeći od jezičkih podataka mogu legitimno izvoditi zaključci o vanjezičkim pojavama”.

Dalje, prof. Bugarski komentariše tekstove lingviste B. L. Vorfa: “Ovakva razmišljanja izmamila su iz Vorfovog inspirisanog pera često navonene formulacije o tome kako različiti jezici na razne načine segmentiraju i klasifikuju svet ljudskog iskustva. podvrgavajući ga analizi kakvu diktira posebna unutrašnja logika njihove strukturalne organizacije, iz čega proističe da je negde duboko u ustrojstvu svakog jezika već sadržan niz krupnih a nesvesnih predpostavki o prirodi i egzisteniciji.” Zatim sledi citat iz Vorfa: “Mi rasecamo prirodu po linijama koje su zacrtali naši maternji jezici: to nas vodi ka jednom novom principu relativnosti, koji govori da isti fizički materijal ne otkriva svim posmatračima istu sliku kosmosa, osim ako im je jezičko naslene slično.” Po rečima Bugarskog: “Dakle, Francuzi, Kinezi, Arapi i Hotentoti (na primer) ne vide svet istim očima, ili preciznije, ne vide isti svet. Jezičke konfiguracije sadrže kategorije i forme kroz koje svaka ličnost ne samo opšti sa drugima nego i analizira prirodu, primećuje ili zanemaruje tipove odnosa i pojava, kanališe svoje rezonovanje i izgranuje zdanje svoje svesti.” Ili, odrenenije, rečima samog Vorfa: “Zapadna kultura je putem jezika izvršila privremenu analizu stvarnosti i, u odsustvu korektiva, odlučno se drži te analize kao konačne. Jedini korektivi leže u svim onim drugim jezicima koji su kroz vekove nezavisne evolucije došli do drugačijih, ali isto toliko logičnih, privremenih analiza.”

Bilo je lingvista kao što je Šlajher na primer, koji su naslutili neke vrlo bitne tendencije tvrdeći da je u oblasti jezika progres ostvaren i završen pre osvita istorije, tako da u istorijskom periodu beležimo opštu retrogresiju i dekompoziciju koja vodi fizičkom izumiranju jezika.

Sanskrt, “samskrtam” – završen, kome bi bolje odgovarao atribut “savršen”, formulisan je Paninijevom gramatikom, za koga se smatra da je živeo u Taksili, na severozapadu Indije, izmenu 6-og i 4-og veka pre Hr. i da je pre njega bilo najmanje šezdeset i četiri lingvista koji su se bavili utvrnivanjem zakona ovog jezika. Prva na svetu, Paninijeva gramatika “Aštadhjaji” ima osam poglavlja i oko tri i po hiljade pravila saopštenih na najkoncizniji mogući način da bi se mogla lako memorisati. Iz korena, “mūlam”, nastavcima se obrazuju glagolski oblici i imeničke i pridevske osnove na koje se dodaju padežni nastavci. Pre Paninija teškoćama vedskog jezika bavio se Jaska u svojoj “Nirukti”, od velikih lingvista posle Paninija ne mogu se zaobići Katjajana iz 4-eg veka pre Hr., Patandžali sa svojom “Mahabajšom” iz 2-og veka pre Hr. i genijalni Bhartrhari iz 7-og veka posle Hr., sa “Vakjapadijom” ili “Traktatom o upotrebi reči u rečenici” u kome se bavi sintaksom i filozofijom gramatike.

Sanskrt ima vrlo složenu gramatiku, čiste vokale i veliku transparentnost. Predloga gotovo da nema i svaka reč u rečenici, bez obzira na broj reči u njoj, može da zauzme mesto svake druge reči bez ikakvih posledica po smisao iskaza. Sanskrt je mrtav jezik jer njime više ne govori nijedan narod u Indiji, međutim, on je živ i njime se i usmeno i pismeno služi duhovna elita Indije. Koliko znam, namera je da se on uvede u redovne školske programe. Zahvaljujući obilju pojmova i elastičnosti obrazovanja novih, iz raspoloživih korena nedavno je u Indiji završeno prevonenje vokabulara svih naučnih disciplina na sanskrt. S druge strane, ukoliko bi se iz modernih jezika i pogotovu iz vokabulara religije, filozofije i nauke izbacile sve grčke i latinske reči od kojih se brojne mogu naći u sanskrtskom rečniku u ovim uglednim oblastima, ponosu zapadne  civilizacije, nastupilo bi mucanje. Poseže se, dakle, za vrlo starim jezicima ne bi li se označili takozvani novi pojmovi, pogotovu oni apstraktni. Biće da su duboko bili u pravu oni lingvisti koji su pod maskom razvoja sagledali degenerativne promene koje vode fizičkom uništenju jezika. Po oceni malobrojnih kompetentnih stručnjaka koji znaju klasične jezike, sanskrt i savremene

jezike sa evroarijskog stabla, uključujući i srpski, najdalje se od sanskrta, koji služi kao etalon jer je prajezik nepoznat, udaljio engleski, a najbliži njemu ostao srpski jezik. Gramatika engleskog jezika gotovo da više ne postoji, predlozima i redom reči u rečenici obezbenuje se očuvanje smisla, vokali su mahom pomućeni, ogroman broj reči je jednosložan sa jednim takvim i od njemu sličnih teško raspoznatljivim vokalom pa je ovo jedini jezik za koji se moraju organizovati kursevi namenjeni strancima radi savladavanja teškoća u razumevanju govornog jezika. Za razliku od sanskrta i srpskog jezika kod kojih važi načelo “Piši kao što govoriš” i obratno, u engleskom ono niti važi, niti može da važi.

Osim toga. indeks sintetičnosti modernog u odnosu na staroengleski jezik opao je od 2,12 na 1,68 što ukazuje na porast analitičnosti na račun sintetičnosti, pa nije nikakvo čudo što raste smisao za detalj i opada smisao za velike sinteze. Atom je rascepljen i donekle proniknuto u genetsku spiralu, dok filozofska misao skončava na odru anglosaskog pragmatizma, logičkog pozitivizma, ili nečeg trećeg što još nema ime, ali je izvesno nedostojno da bi se moglo nazvati filozofijom. Nesumnjivo je da su Indoevropljani ostvarili najveći uticaj na planetarna istorijska zbivanja u tri poslednja milenijuma; istočne Indoarije duhom po čitavoi Aziji, zapadne Evroarije više silom nego duhom na čitav svet. Ako ih je nekada krasio isti duh, vremenom su razlike dostigle takve razmere da je mulam – zajedništvo postalo teško prepoznatljivo.

Zapad je razvio logos civilizaciju, bog je logos, filozofija je mesto gde “logos dolazi do sebe”, nauka je logika sa logistikom. Svi su idoli srušeni u ime jednog, ljudskog uma, koji sam sobom nije u stanju da reprezentuje celovitost bića. Došljaci su zatekli bratsku grčko-latinsku civilizaciju i možda bi se pokazali doslojnim takvog naslena da u njihov svet nije zajedno sa hrišćanstvom uplovio semitski kod mišljenja, nefilozofski, kruti, naredbodavni. isključivi i rasizmom obojeni monoteistički Stari zavet. Autor knjige “Židovska misao”. Andre Šuraki, koji se inače divi semitskoin duhu, istovremeno ga objektivno procenjuje: “Hebrejske reči, u svojoj moćnoj verbalnoj okosnici, u trojnom ritmu svojih nepromenljivih korena, otimaju misao apstrakciji i nameću je kao čistu aktualnost. Temeljno nediferencirani značaj semitskog vremena daje joj nenatkriljivu evokativnu moć: preterit je uvek samo predznak aorista, futur ne prestaje oblikovati prezent, tako se semitska misao nameće kao imperativ: ona nasrće na nas doganajima, ne idejama, doganajima koji u našoj svesti izazivaju požar reči. Tako gore naše spokojne ograde. Bujica uskoro donosi sav naš pristanak. Hebrejska se misao napokon nameće zahvaljujući nediskurzivnoj dijalektici koja oslobana stvari što prolaze; ona napučuje našu tamu jednim prisućem; punina je konkretnog tu i nameće nam univerzalnost zbilje, bez potpornja ikakvog formalnog logičkog reda. Odatle teškoća vernog prikaza te misli na jednom jeziku kao što je francuski, neumoljivo analitičkom, čiji je genij jasnoća, mera, tačnost.” Uzgred budi rečeno, ovaj genij koji se spominje u predhodnoj rečenici prošao je kroz transformacije slične onima kroz koje je prošao engleski jezik i kroz njih prolazeći podosta izgubio od svoje genijalnosti.

Ne mislim da se susretanje. ili bolje reći sudar dvaju načina mišljenja, evroarijskog i semitskog, može smatrati razvojnim i srećnim istorijskim događajem, naročito ne po prve. Naprotiv, smatram da bi svet bio bolji i duhovno bogatiji da su pridošlice prihvatile i nastavile ono i onako što su i kako su to činila njihova braća po krvi i jeziku, Stari Grci i Stari Latini. Drugim rečima. mnogo bi bolje bilo da je svak ostao na svome i pri svome, jer se dogodilo ono što se najmanje želelo: potiskivanje arijske sklonosti i smisla za filozofiranje jednim modelom duha lišenog sposobnosti za apstraktno mišljenje. Osmotre li se ukratko duhovna zbivanja u Evropi za poslednje dve hiljade godina, uočava se srednjevekovni vakum apsorpcije i izvesnog prilagonavanja semitskog importa potrebama arijskog duha, da bi posle toga i nakratko, tek poslednjih nekoliko vekova procvetala nezavisna filozofska misao oslonjena na ronačke izvore Starih Grka. Dogodiće se ono šlo je u Indiji bilo nezamislivo -antagonističko razdvajanje religije i filozofije, prve ukorenjene u semitski i druge u arijski način mišljenja. Danas se, sa žaljenjem može konstatovati da je pokušaj povratka svome i srodnome bio neuspešan. Nedvosmisleno nam je saopšteno da će pobeda mondijalizma biti poslednji istorijski doganaj i da u njemu nema mesta za filozofiju.

“Čemu istorija, čemu filozofija”! Semitska svetinja uspela je da svojom konkretnošću, ili bolje rečeno bukvalnošću, prevlada i razori dijalektičkom mišljenju sklon arijski duh. Hrišćanstvom koje je došlo u paketu sa Starim zavetom, jer se rabin u apostolu Pavlu njega nije mogao odreći, svet očigledno da nije popravljen, već razrovašen nepremostivim provalijama. za šta očit primer pružaju Srbi i Hrvati, bolje rečeno odnos Hrvata prema Srbima, iako se radi o dva naroda gotovo istog jezika. Po svoj prilici, katolička mutacija ove religije uticala je u većoj meri od jezika na formiranje pogleda i ponašanje mnogih pa i ovog naroda.

Na armiranoj betonskoj ploči pod kojom je sahranjeno filozofsko blago Zapada ostala je gola sila koja nudi i nasilno nameće model gubljenja identiteta, ukidanja razlika, zaborava prošlosti, tradicije i sopstvenog bića u ime starozavetnog ideala poduprtog hrišćanstvom: “silazak carstva nebeskog na zemlju”. Semitski duh nije uspeo da pronikne u stvarnost i u ljudsku prirodu onako kako su to u vrlo davna vremena umeli indijski mudraci i filozofi. On nije bio u stanju da prihvati prirodne razlike, on se njih i njihovog dinamizma bojao, stalno čeznući za jednim idealizovanim i statičkim stanjem stvari i odnosa, poput onih u izmaštanom raju nebeskom. Zato je neprestano proročki jurišao i na stvarnost i na ljudsku prirodu ne bi li im, insistirajući na grehu i kazni, strahom povratio prvobitnu bezgrešnost tako ne izmišljenu. Podrazumeva se da u stvaranju tog idealizovanog sveta u kome više neće biti ni razlika ni suprotnosti, istaknutu ulogu moraju imati “izabrani” što se više nego bilo šta drugo dopalo hrišćanima.

Najpre proganjani, i sami su postali progonitelji nasiljem šireći religiju ljubavi. Predhodni politeizam bio je nemilitantan, izbor boga gotovo da je bio privatna stvar pojedinca. Nasilje koje su do tada izvodili državnici i vojskovone višestruko se uvećalo sadejstvom “ecclesie militans”, institucije koju je sam bog “ovlastio” da može, u ime sina, ubijati. Činjenica je da danas jedan Anglosas sa štabom Jevreja žari i pali po svetu. Ko je tu u čijim

lukama, teško je reći, no, čini se da menu njima vlada potpuno jednoumno razumevanje i da štab ostaje i kad se vona promeni. Jevreji su dobro iskoristili tragediju holokausta da bi sebe zaštitili antisemitizmom, pa se protiv onih koji se ponašaju gore od nacista i rasista, protiv onih koji iz raznih zapadnih establišmenata jurišaju na čitav svet ne bi li ga prilagodili konceptu svojih predaka – mondijalizmu Davida Rokfelera, po metodama preporučenim od strane proroka Amosa – ne sme ništa reći da se ne bi zaradila etiketa antisemite.

Posle “Milosrdnog annela” trebalo bi uvesti zaštitnu odrednicu: antisrbizam. ”Milosrdni” je jedan od mačevima naoružanih annela – osvetnika predvonenih Sabaotom. Kroz optiku indijske mitologije gledano, ovakve militarističke kompozicije podsećaju na Mahabalija ili Ravanu na čelu demonskih buljuka. Nije čudo što su se u ranom hrišćanstvu javili gnostici i sekte različitih vinenja, jer je duhu drugačijem i bogatijem od semitskog bilo nepodnošljivo prihvatanje starozavetne koncepcije boga i teze povratka u bezgrešni raj poslušnošću prema jednom demijurgu. Mnogi su tada, čak više nego danas, znali da stvari ne mogu biti na semitski način jednostavne.

Doganalo se to u jednom svetu koji je bio na daleko višem kulturnom i civilizacijskom nivou no što je apostol Pavle mogao da pojmi, u kome su predsokratovci, Sokrat, Platon, Aristotel, Pitagora i mnogi drugi već rekli što su imali da kažu, a što je po snazi duha neuporedivo nadilazilo ono što je od strane semitskog duha bilo ponuneno; predhodno je bilo mudro i suzdržano, importovano je bilo priprosto i agresivno; prvo je bilo nanienjeno duhovnoj eliti, drugo se lepilo za puk. Vremenom su ovi glasovi bili nasilno ućutkani a religija svedena na dogme, što će imati za posledicu narastanje sumnje u postojanje boga i njegovog sina, ali je za uzvrat starozavetni model mišljenja osvajao sve veći prostor, pa će on iskoristiti i hrišćanstvo i preživela religiozna osećanja i sve drugo što mu ide na ruku, da bi izazvao sukobe među narodima u cilju proširenja anglosasko-semitskog “carstva nebeskog” na čitavu planetu. Zapad je postao magarac ne kome jaše starozavetni semitski duh.

Da se može srpski govoriti a semitski misliti dokaze pruža multidisciplinarni egzegeta koji je poverovao u nekoliko dogmi iz raznih oblasti, pa na pitanje: ”Zašto hrišćanstvo kome se pripisuju superiorne performanse nije prevladalo na celoj planeti?”, on ogovara nepotpuno i zakučasto: “Pa, zato što je čovečanstvo u razvoju”, sugerišući slušaocima da sami dovrše odgovor: svi će biti hrišćani, isto sa istim kao jaje jajetu i svi sjedinjeni u Hristu, čim se bude okončao razvojni proces.

Ovakve jezuitske trovačnice treba substituisati sanskrtskim učionicama u kojima semitska svetinja treba da ustupi mesto vedama. Dajmo duhu prostora i vazduha, ne gušimo ga više skučenim i dogmatičnim izmišljotinama i nerealnim idealizacijama, lišavajući ga svih drugih, širih i njemu bližih uvida. Rekla bih da su tri grane na indoevropskom stablu: istočna, indijska i autentična, koja crpi hranu iz najdubljih korena, zapadna, na kojoj su se dobro primili kalemi latinskog smisla za granenje velikih imperija, aristotelovska upućenost na um i semitska uobraženost zbog izabranosti, sa uverenošću u istinitost otkrovenja i srednja, istočnog pravoslavlja, gde se bolje primio jevanneoski kalem obogaćen mislima velikih klasičnih filozofa, tzv. idealista, kao što su Platon, Plotin i njima slični koji su umeli da misle o biću.

Hrišćanske egzegete, pak, ne samo da zvuče usaglašeno sa mondijalistima, nego neodoljivo podsećaju i na revolucionarnog Semitu Marksa koji je čovečanstvu, takone, obećavao raj na zemlji čim nastupi sveopšta diktatura proleterijata. Ni egzegeta, ni revolucionar ne uspevaju da iskorače iz kalupa semitskog monoteizma i njegovih nebuloznih ideala. U monoteističkim sredinama i najozloglašeniji

ateista nosi u svome umu pečat monoteizma. Na svoju doktrinu on gleda kao na “jedino tačno i jedino naučno” otkrovenje, ona je “spasonosna” za čovečanstvo pa se ne treba odricati od nasilja da bi se njome unificirao svet. U monoteizmima nema ničeg zaista novog, sve je uvek po duhu semitski staro, kratko, jasno, prosto, isključivo i netrpeljivo.

I novi svetski poredak nije nov. Njime se obećava raj na zemlji gašenjem prirodnih razlika izmedu ljudi i naroda, prevonenjem istorijske dinamike u statiku i ukidanjem “zlog i neposlušnog” filozofiranja u korist onih koji to ne umeju. Ideolozi drugačijih prezimena ali slične proročko-mesijanske sklonosti ka idealizacijama koje zbog nerealnosti moraju biti isključive i zahtevati verovanje, kao što se mora verovati u otkrovenje, uspeli su da zapadni svet odvedu na stranputicu ljudske vrste.

Dvadeseti vek predstavlja prekretnicu ka sunovratu, početak od strane filozofa najavljene. Propasti Zapada. Neobično veliko učešće aktera semitskog porekla, u zapanjujućem neskladu sa učešćem u relevantnom broju stanovnika, nije slučajno. Model novog svetskog poretka po duhu je starozavetni. U njegova kola su se upregli oni narodi arijskog porekla koji su uprostili jezik, i to utoliko više, ukoliko je stepen retrogresije veći. Jedna ekstremno neracionalna i neostvariva monoteistična koncepcija leži u osnovi mondijalizma, političkog scenarija kojim anglosasko-semitska koalicija namerava silom da preuredi i usreći čitav svet. Ideja je semitska, sila je anglosaska.

Semitski duh je od nastanka tipičan po nesposobnosti za primenu korektiva iz drugih sredina. On se tako i formirao, lučeći i distancirajući sebe od drugih što je preneto i na starozavetne izdanke, islam i hrišćanstvo. U pogledu sposobnosti vonenja dijaloga oba izdanka nisu se ni za jedan korak makla od antidiskurzivnog Starog zaveta. Monoteističke egzegete dele istoriju čovečanstva na paganstvo i monoteizam, podrazumevajući pod onim prvim nekakvu duhovnu beslovesnost, a pod onim drugim nekakvo duhovno uskrsnuće.

Oni odbijaju da čuju drugačije uvide po kojima se na primer monoteizmi svrstavaju u fenomene kalijuge tipične po opštoj degradaciji duha što, uostalom, nije teško činjenicama dokazati. Hrišćanska religija, filozofija i nauka jesu odgovorne za stanje zapadnog duha jer se nema na koga drugog preneti ova odgovornost i ne bi smele sa distance objašnjavati svetu šta se dogodilo izuzimajući sebe od odgovornosti. Hrišćanstvo ima isti starozavetni cilj, carstvo nebesko. Metoda je obogaćena, strahu od boga dodana je ljubav prema bližnjem. Da je proročko-mesijanski napor bio uzaludan, jer je sebe zasnovao na segmentu ljudske prirode ne videći celinu, lako se može argumentovati polazeći od obala Jordana i idući sve do zapadnih američkih granica. Dve istorodne struje, arijska jezička retrogresija i semitsko odsustvo smisla za diskurzivno mišljenje, obe jedna drugu podupirući, podjednako nesposobne za prijem korektiva iz drugih sredina, slile su se u jedinstven tok, istisnule ono što im je smetalo, filozofiju, i dovele do ovoga što nazivamo stvarnost savremenog materijalno obogaćenog i duhovno retardiranog i pohlepnog Zapada. Pogrešno je ovako unakaženu stvarnost u kojoj preovlanuje strah od uništenja života na planeti i dalje nazivati razvojem. Kalijuga je prikladnija oznaka.

Zapad je indijskoj religiji i filozofiji pridevao pežorativne atribute: politeizam, idolopoklonstvo, metafizičnost, misticizam i sl. Pokazalo se, menutim, da stvari stoje obratno, jer je najveće idolopoklonstvo i misticizam odnegovao Zapad klanjajući se idolu, umu, zaboravljajući na biće i verujući u realnost progresa ljudske prirode i društva. Progres jeste ostvaren u sferi materijalnog po cenu osiromašenja duha. Prirodni tokovi su do te mere narušeni da bi očekivanje uspostavljanja ravnoteže značilo već spomenutoj metafizici dodati još jednu zabludu. Da li će Zapad, fabulozno naoružan i u dubokoj duhovnoj krizi, povući u ambis čitav svet, ostaje da se vidi. Prorokovati o tome ne može niko i

pogotovu ne onaj kome je strano proročko modeliranje sadašnjosti futurom i futura sadašnjošću.

Bolji uvid u uzroke zapadnog batrganja izmenu racionalnog i iracionalnog dobija se njihovim sagledavanjem i kroz prizmu sveobuhvatnije i stoga mnogo uravnoteženije indijske filozofije promišljane sanskrtom. Ona je relativizovala spoznajnu moć čula i uma, prihvatila mnoštvo i razlike kao prirodne pojave, procesi su ciklični – posle progresa ili evolucije sledi regresija ili involucija, dinamičnost je stvarnost univerzuma, statičnost je apstrakcija ljudskog uma, teorije o kolektivnom spasenju ne postoje, model idealnog sveta je produkt ljudskog uma, fenomenalni svet odstupa od tog modela i nije moguće dovesti ih u stanje podudarnosti, samo se individua može približiti idealu kroz moralni i duhovni razvoj, nagovešteni rajevi nebeski spadaju u mitologiju.

Subjektivnost spoznaje rano je otkrivena, kako ona o kojoj nam govore lingvisti, koja dolazi od jezika tako i sve druge do kojih je Zapad kasno došao i koje, osim Ajnštajnove formule i njene zloupotrebe, nisu naišle na odziv zapadnog duha nedoraslog i nespremnog za prihvatanje relativističke neizvesnosti. Badarajana i pogotovu Šankara, razradili su rg-vedski pojam maje – iluzije, sumnjajući

prvenstveno u čula, Buddha je savetovao uzdržavanje od zaključivanja, Nagardžuna, sumnjajući prvenstveno u spoznajnu moć uma, pokazao je da se sve što je mišljeno, i ono logičko, da istom tom logikom pobiti. Na ovakvim temeljima izgraneni su indijska tolerantnost, suzdržanost, nenametljivost, skromnost i neagresivnost. Zapad je suprotnost svemu ovome. Otuda se aktuelna i uopšte istorijska zbivanja ne daju objasniti samo golim ekonomskim interesima. Uzroci razlika u načinu mišljenja i ponašanja naroda mnogo su složeniji i stariji od površinskih motivacija. Po lingvistima, oni najdublji i nesvesni potiču od jezika.

Imala sam priliku da upoznam srpskog Nagardžunu iz jednog sela kraj Svrljiga, majstora za kamen, čija je fela zbog procesa obrade strpljiva i misaona za razliku od kovača, majstora – čarobnjaka za transformacije. Umeo je sa osmehom na licu sam sebe da ismejava i sažaljeva, jer je “spavao dok je bog dobra delio pa je njemu ostao kamen.” Praveći nekakav zid danima, za koji je sirovina bila doterana sa njegovog imanja, umeli smo da se pregonimo što sam ja namerno podstrekavala, govoreći često i ono što ne mislim, ne bih li iz njega izmamila što veće obilje misli. Jednoga dana, za večerom, nedvosmisleno mi je saopštio: “Bre, gazdarice, ja i ti cel dan -ja ovak, ti onak, ja onak, ti ovak – a ono si je kako si je.”

Ovakav duh ne može se naterati da bezpogovorno veruje u bilo čija otkrovenja i ideologije jer on je u biću svome jezikom svojim ostao filozofska sumnjalica. I egzegete i filozofi i naučnici uvek će tvrditi da su upravo saopštili poslednje istine, dok će vrlo mali broj imati duhovnu snagu da sam relativizuje svoje spoznaje poput Indijaca i mog majstor Miće iz nekog sela kraj Svrljiga čije sam ime zaboravila. Zganena već odavno neskladom između onoga što se na Zapadu promoviše i ponašanja tog istog Zapada i ne dobivši zadovoljavajuće odgovore na mnoga pitanja, okrenula sam se Istoku, prvenstveno rođačkoj Indiji, njenoj misli i sanskrtu, gde sam ispod materijalnog siromaštva otkrila neizmerno bogatstvo duha akumulirano od starina, koje je dalo pečat ovoj zemlji, njenoj kulturi i civilizaciji. Indija je zapravo jedina zemlja na svetu autentičnih vrednosti. Kina jeste stara, možda civilizacijski starija od Indije, no ona je primila nauk indijskog Buddhe. Ono što milenijumima traje u kontinuitetu može se naći samo u Indiji. Gažena je i pustošena od svakojakog bašibozluka, no, sve osvajače, osim muslimana, ona je uspela da asimilira i ostane svoja. Filozofski duh oslonjen na sanskrt i napajan iz širokog spektra izvora spoznaje nije sebi dozvolio da zapadne u monoteističko jednoumlje i dogmatizaciju, svesno odustajući od monoteizma, kao lošeg rešenja i od isto tako loše institucionalizacije religije. Ne gubeći nikada iz vida celinu, njemu se nije dogodilo da univerzum redukuje na čoveka i čovekovo biće na um. Samo snažan duh može da bude tolerantan i da neguje pluralizam na svim nivoima. Činjenica je da dok su se u sferi duha negovale sloboda i tolerantnost, indijski socijalni život odvijao se unutar krutog kastinskog sistema koji nesumnjivo da ima mana, mada je, s druge strane, poštedeo indijsko društvo od divljačkih obračuna poput onih izmenu hrišćanskih mutanata i socijalnih klasa kojima Zapad, gajeći precenjeno mišljenje o samome sebi, kratkovido dodeljuje ulogu operatora progresa. Sudeći po efektima, mogu se dovesti u pitanje i progres i svrsishodnost okeana prolivene krvi.

Učeći sanskrt i boraveći u centrima indijske kulture, samo sam donekle uspela da naslutim dubinske veze između jezika. mišljenja i ponašanja, koje, duboko sam uverena, ne mogu nikada do kraja biti otkrivene, mada izvesno, mogu mnogo bolje nego što je meni pošlo za rukom da putem reči otkrivam površinske srodnosti srpskog jezika i sanskrta. Mada nedovoljan, ovaj metod nije zastareo budući da se

prvo prepoznavanje srodnosti izmedu jezika vrši u domenu leksike. Ovde moram napomenuti da sam odabirala prvenstveno ona značenja sanskrtskih reči u kojima se prepoznaju srpske, sakateći semantički opus sanskrtskih porodica reči (nastalih od istog korena) u kome se sadrže raznorodna i često međusobno kontradiktorna značenja. Porast mnogohvaljene analitičnosti i preciznosti kasnijih jezika zbunjuju čitaoca sanskrtskog rečnika jer je ovaj izgubio sanskrtski smisao kako za uočavanje srodnosti izmenu najšireg spektra fenomena u univerzumu tako i za relativizaciju pojmova, na šta će biti ukazivano uz neke od porodica reči.

Stoga reči nisu dovoljne, kako je to pokazao veliki indijski lingvista Bhartrthari prenoseći sa reči na rečenicu ulogu osnovnog nosioca značenja i smisla. Nadam se da će budući i bolji poznavaoci sanskrta otkriti dubinske gramatičke i sintaksičke srodnosti izmenu ova dva jezika i ispod naplavaka tunih uticaja otkriti i razjasniti najstarije, najkarakterističnije i najupornije slojeve srpskog bića, osvetljavajući istovremeno jezičke uzroke slaganja i neslaganja, razumevanja i nerazumevanja sa drugim entitetima.

U svakoj egzistencijalnoj krizi i pogotovo ovakvoj u kakvoj se našao srpski narod, iz brojnih razloga i osobito radi podrške identitetu, aktualizuju se traganja za korenima. Prema mojoj obaveštenosti i oceni ona se vrše na dva neprikladna načina. Prvim se prebira po adventivnim korenima, po onima koji su izbili pošto je srpski narod preveden u hrišćanstvo i dobio azbuku, ušavši time u istoriju; dublje od toga njegovo stablo se kalemi na vizantijski i čak na semitski koren. Drugi način je neoprostivo romantičan, prepoznavanje fonetskih sličnosti izmenu imena nekih geografskih lokaliteta, pošavši od Ganga pa naovamo, sa srpskim rečima, izvodeći iz ovoga proizvoljne zaključke o starosti i kretanju Srba.

Srpstvo ima srpski jezik, a ako je biće jezik, kako to pesnici i lingvisti kažu i ako je on najbliži rodak sanskrtu, onda se dubina srpskih korena mora meriti jezikom. Samo sanskrt može biti etalon, a Rgveda cilj traganja za najdubljim srpskim korenima. Moja istraživanja pokazuju da se srodnost dva jezika očituje na tom najdubljem, dostupnom sloju.

Uz srodnost sanskrtskih i srpskih reči, ova knjiga otvara neka pitanja i daje odgovore koji se često drastično razlikuju od opšteprihvaćenih. To je stoga što su autora nadahnuli indijska misao i Huserl. Poverovala sam da je potrebno sva uverenja ponovo premišljati ne bi li se otkrile predrasude i zablude.

Treba biti otvoren za korektive! Stoga nisam sklona polemičkoj odbrani svojih stavova, pa smatram da o njima svako može donositi sopstveni sud, složiti se ili ih žestoko pobijati. I prvo, a pogotovo ovo drugo, navodi na razmišljanje. Indijci su me naučili da um ume logikom da brani i teze i antiteze, inače nam se filozofi ne bi javljali u parovima. Stoga u njegovu pouzdanost treba sumnjati, pa se pozivam na Sanatkumaru iz Čhandogja upanišade koji za sva empirijska znanja ovoga sveta kaže Naradi: “To što ti znaš to su samo reči.” Istina je s one strane reči. Po Badhvi iz izgubljene upanišade, istina je u ćutanju. Da sam mudra poput ovih mudraca i sama bih mudro ćutala. Osnovni cilj knjige ostaje ukazivanje na srodnost srpskog jezika i sanskrta i na nekadašnju duhovnu bliskost Indoevropljana. Nju ilustrujem rečenicom: “Anksiozan sam, šokiran i iritiran kalkulacijama i urgencijama naših dušmana”. Ovako se izražavajući, srpski jezik ne zajmi niti iz latinskog, niti iz grčkog, niti iz engleskog, niti iz turskog jezika, nego svi oni zajedno zahvataju iz sanskrta, što će u rečniku biti pokazano. Reč dve o turcizmima. Ovo varvarsko pleme upaloje u Indiju gotovo tri veka pre Kosovske bitke, gde se susrelo sa civilizacijom na vrhuncu i obogatilo jezik pozajmicama iz sanskrta i od njega nastalih živih jezika. Većina reči koje Vuk Karadžić i lingvisti posle njega nazivaju turcizmima, zapravo su turske pozajmice iz Indije. Za ovaj uvod neka kao argumenti posluže: kabadaliija, divan, at. Većina srpskih reči vezanih za religiju kao što su: crkva. kandilo, oltar, post, bog, višnji i mnoge druge nalaze se u sanskrtu zajedno sa nacionalnim obeležjima: svilen jelek, anterija, opanak. Mislim da je došlo krajnje vreme da se ovo zna! Ne znati to, a usunivati se na rasecanje srpskog bića radi olakog donošenja zaključaka po kojima on jeste ono što nije i nije ono što jeste, znači nehatno se i bezobzirno odnositi i prema svome narodu i prema samome sebi. Najzad, moram pomenuti da je izvesno da nisam uočila sve slične reči, da je kod uočenih srodnosti propuštena po neka srpska reč, moguće su i greške, pogrešno prepoznavanje sličnosti, sanskrtske reči nastale dodavanjem prefiksa gotovo da nisam uzimala u obzir, pa se čitaoci mole da svoje primerke knjige dopune onim što sam ja propustila da učinim. Rezultat ove vrste napora može biti zaista vredan samo ako do njega stiže tim dobrih poznavalaca mnogih jezika, no ovo nije prvi slučaj u nas da ozbiljan posao zavisi od dobre volje i prilježnosti upornog pojedinca.

Nadam se da mi za dovršavanje posla, odnosno za obradu srodnih reči od slova “t” do slova “h” sanskrtske azbuke, neće biti kao motiv potrebno bombardovanje.

Na kraju, izražavam duboku zahvalnost mome pokojnom ocu Svetislavu Božinoviću koji je negovao moju intelektualnu radoznalost i upozoravao me da ne budem lakoverna, profesoru Radmilu Stojanoviću koji me je učio sanskrtu i Arue Volteru koji me je uputio da na nasilje i poniženje uzvratim ironijom i cinizmom. jer ne umem da očuvam duhovni mir na način kako to uči Indija: zato i dalje ostajem “kraj nogu” velikih učitelja Jadžnjavalkje i Buddhe, bez nade da ću dosegnuti ono što su oni nazivali znanjem i prosvetljenjem. Najzad, ali ne i poslednji, tu je i moj izdavač, kome u najvećoj meri zahvaljujem za poduhvat iznošenja ove knjige na svetlost dana.

Maj 2000 godine. Beograd i Vražogrnac 

Autor rečnika

Преузмите ПДФ: Бранислава Божиновић – Речник сродних санскртских и србских речи

Напомена: Ово је копија књиге, скенирана (нисам је ја лично скенирао, али свеједно велико хвала оном ко јесте без обзира на грешке, ја знам колико је то захтеван и незахвалан посао) и претворена у електронски формат који је обрадив. Слово “ђ” је нажалост софтвер за претварање графичког у словни формат на пуно места препознао као “н” па ћете зато и сами приметити поједине “чудне” речи.

У сваком случају вам препоручујем да наручите оригинал књиге од издавачке куће: “Пешић и синови“. Ово је издавачка кућа коју у сваком случају треба подржати на сваки начин а куповина њихове књиге је у суштини обавезан и логичан чин.

Уживајте у књизи,

Џамбас

Истина ослобађа